Zagrebački dekameron

petak, 19.09.2008.

Zlatokosi konjušar

Kada puno putujete i nađete se u stranom gradu jedan od najvažnijih detalja na koga se oslanjate jest pouzdan prijevoz. U današnje vrijeme to znači imati vlastitog taksistu.
„Blago njemu.“ velite.
Ali kad bi vam on rekao da mu se život sastoji od uranka ponedjeljkom, vožnje taksijem do i od aerodroma, dangubljenja po aerodromima (avioni uvijek kasne), rada od jutra do sjutra (četrdeset satno radno vrijeme pedantno se bilježi) i hotelske sobe a sve to četrdeset pet tjedana tjedana puta tko zna koliko godina, bi ili ne bi pristali mijenjati se s njim?

Svaki poslovni čovjek živi upravo takvim tempom. Putuje i u gotovo svakom značajnijem gradu ima svog taksistu koji ga tamo čeka. Prema pozivu ili po dogovoru. Furbijev privatni taksit u Varšavi je srednjevječni gospodin, nadimkom Kojak, koji taksira u kombinaciji s bratom. Oba su bivši KGBovci, ćelavi su i znaju sve i svašta. O svemu i svačemu i svakome, naravno.



U vremena koja bilježi novela nije bilo taksista ali viđeni imadoše vlastite konjušare. Konjušari su vodili brigu o konjima, zaprezi i prevozili gospodara ili njegove ukućane. Zavisno od sjaja i bogatstva, baš k’o i u današnje doba, kočije bijahu razne. Neke bi ukrašene pozlatom a druge samo imitacijom. A na kolodvorima slobodni kočijaši čekali namjernike da im prijevoz uz naknadu obave.

Ljudemil bi mlad i naočit gospodinčić štono svako toliko koristio usluge svog konjušara. Živio on u sjajnom domu u nekom gradu a kako imade ladanje na selu, to svako toliko tamo svraćao malo posla radi a više poradi odmora. A kad tamo bi bio, na koju priliku uputi se on put jezera. Jezero je bilo u predivnom lugu punom cvrkutavih ptica. A sunašce na nebu umilno blagonaklonim zrakama ispunjavalo krajolik cvijećem obasjanim. Jezerce se je na to samo presijavalo i taku ugodu širilo da se tu uvijek i za svakda spokoj tražiti je mogao. Priče su spominjale kako svako toliko jezerska vila pohodi namjernike i sa njima razgovore vodi. A svidi li joj se poneki od njih, jer ona se baš sviđala svakom, svašta bi se tu zbiti moglo!

Ljudemil nije bio od onih koji vjeruju priče a kako je bio omiljen ponekad je ovdje sa sobom dovodio družice i sa njima ugodno provodio vrijeme. Neke od družica častio je društvom dok druge je častio i preko toga. Ili su one častile njega? Nitko sa sigurnošću osim njega ne zna što se sve uistinu zbi pa vam ni ja zato ništa improvizirati neću.

Kočijaš njegov bi pouzdan ćelavko. Brinuo se on o konjima, kočiji, bavio se ponekad lovom i još ponečem uz to. Jednog dana žena mu reče:
„Dragi, trudna sam.“
A on je poljubi i od tad, koliko su mu prilike dozvoljavale, radio je umjesto nje sve poslove jer žena mu bi boležljiva pa na porodu na žalost umre i u nasljeđe slatko djetešce, kći prelijepu mu ostavi.

Neva je odrastala igrajući se sa ostalom djecom u pijesku a kako ocu nije imao tko pomoći, to je ona od malena bila uz oca. I motala se oko konja i kočije pa je s vremenom o tome naučila sve. A kako po naravi bi bistra i otvorenih očiju za nju ne bi tajni ni što se sveg' ostalog tiče. Čitala je ona knjige a ponekad bi milozvučno pustila da joj prsti prebiru po žicama mandoline. Bosonoga u mladosti, odrasla kroz igru, učenje i rad, kad dođe vrijeme, Neva se preobrazi u predivnu djevojku.

Ali njena krhka pojava i kose zlaćane, to nije bilo ono što prolazi u poslu očevom. Ipak, pomagajući ocu s vremenom Neva očvrsne pa je tako katkad mijenjala oca kada ovaj to nije mogao. Tad' bi obično obukla svečanu crnu mušku odoru, navukla čizme i pod šešir skupila plave kose pa se pričinjala k’o muškić i nitko ništa i nikad nije posumnjao da to ona nije. Pa je znala ona tako voziti Ljudemila gdje god je ovaj iskao. A kako Ljudemil bi šarmantan i ugodan mladić, ona se u njega potajice zaljubi. S njegove strane također razviše se neki čudni osjećaji pa se tako mladić, ne znajući da griješi, borio s mišlju:
„Kako mi je na neki čudan način simpatičan taj mladi konjušar.“
I zato, da odagna pogane misli jer mišljaše kako ga privlače oni koje gledati ne bi smio, još više se u život razuzdan i žensko društvo razbludno da.

Nu kako svaka priča ima svoj početak a novela i svoj kraj, a štivo ovo zadatak ima naslade odušku dati, jednog dana se zbi to što događaj omeđi. Razmišljala je Neva što da radi i kamo da sa životom krene, a kako bi bistra i odlučna sama se sebi zarekne:
„Učinit ću to pa kud puklo puklo! Meni neće biti krvio a koliko ga poznam ne bi trebalo niti njemu.“
Ponekad ga je, naime, znala voziti put jezera dok je u kabini kočije odzvanjao veseli ženski glasić pjevajući melodiju nožica raskopčanih.

I tako, jednom prilikom dok je mijenjala oca bolesnog i Ljudemila, ovaj puta samog, vozila do jezera kamo poželio je poći da bi u miru o jednom važnom poslu razmislio, Neva napokon odluči da nakanu svoju uradi. Dovezla ga je do jezera a kad je on otišao šetati, svuče se i k’o od majke rođena baci se u vodu. Plivala je ona tako i ronila u ugodi, stapala se u zelenilu okoliša i bojama cvijeća što raslo je uokolo po livadi. A sunce ju je pozdravljalo baš kao i ptičice što veselo su cvrkutale u obližnjem lugu.

Ljudemil je po običaju šetao stazama koje vode kroz lug. I ne zna se točno je li Neva znala kad će se ovaj do kočije vratiti no, kad se vrati sa šetnje, Ljudemil imade što za vidjeti! U odsjaju sunca koje se prelamalo u zrcalu zelene jezerske vode vidje on vilu zlatokosu kako pliva po baš sredini jezerca. Mreškava površina išarana valićima povjetarca koji su iscrtavali čudnovate oblike, lomila se na rascvjetalim lopočima što rastu uz rub vode.
„Je li to vila o kojoj kruže legende?“ upita se i nastavi buljiti u predivan prizor ni ne primijetivši da uz zapregu nema njegovog mlađahnog konjušara.

Ugledavši ga kako stoji na obali kao opčinjen Neva odlučno zapliva prema obali. Pa kako je iza nje bilo sunce u trenutku dok je onako gola iz vode izlazila i kosu zlatnu zabacivala Ljudemil vidje njeno predivno tijelo. Vidje on i grudi taman kakve u žena najviše obožavao. Dok se vila brisala u ručnik i gledala ga čudnim ali poznatim pogledom Ljudemilu opčaranom tom nadnaravnim ljepotom srce zatitra. A onda kad mu vila priđe vi dalje sami smišljajte što tad se zbi te noveli ovoj svršetak dajte kakav biste najviše željeli.


Ljetna noć već se odavno spustila nad grad. Furbiju su uhu još odzvanjali zvuci koje je netom slušao na koncertu.
„To bende jeden barczo dobrze koncert.“ sutradan ujutro na radiju komentirao je spiker nastup Carlosa Santane u Varšavi.
„Šteta što je trajalo samo dva sata.“ pričao je Furbi supruzi na mobitel i uz put taksistu objašnjavao najjednostavniji put do Starego Miasta, kvarta u kojem stanuje.
„Kurba! Zašto mi uvijek promaknu takvi događaji.“ žestila se plavokosa mlada simpatična djevojka koja je to veče došla pred njega.
„Tata ima nekog posla pa ga mijenjam. Studentski džeparac.“ reče mu dok je ulazio u auto.
„A i inače, pomažem tati.“ završi.
„Simpatična djevojka. Skoro kao u onoveli što sam je prethodno pročitao.“ pomisli Furbi.

Čitavo vrijeme dok je vozila polupraznim gradskim ulicama Neva je pogledavala u retrovizor. Široke avenije i rasvijetljeni stakleni neboderi poslovnog središta grada ostajali su za taksijem koji je sad promicao dobro poznatim ulicama kvarta koji je onomad obnovljen i predstavlja pravo srce grada
„Freta, Stare Miasto, Krakowskie Przedmiescie, Nowy Swiat. Sat vremena za jednu od najljepših promenada u Europi.“ razmišljao je Furbi.

Taksi je stao na raskršću odakle obično pješači do stana. Dok je vadio novčanik da plati vožnju, djevojka je nešto petljala sa mobitelom.
„Proszem pan, bi li mi mogli posuditi mobitel da nazovem tatu? Moj se izgleda ispraznio.“ upita ga ljubaznim glasom prodornog i izazovnog pogleda.
„Plavuše često imaju zelene oči.“ pomisli Furbi pa veli:
„Nema problema, samo ga nazovite.“ i pruži joj svoj mobitel.
Dok su njegovi koraci odzvanjali ulicom popločenom kamenom kojom je tako često pješačio do kuće ni slutionije kako će je opet ubrzo sresti. Naime, tek što uđe u stan začuje zvono na kućnom ulazu.
„Pan proszem, zaboravili ste mobitel.“ Neva prozbori pola na poljskom a pola na engleskom.
„Hvala lijepa. Odmah silazim.“ reče i zaputi se dolje niz stubište.
Kada otvori ulazna vrata haustora Furbi vidje svoju prelijepu taksi vozačicu kako mu se smiješi i pomisli:
„Baš je zlatokosa kao u onoj noveli.“

A što bi dalje to vi smišljate baš k'o i u noveli uvodnoj izvađenoj iz škrinje, ne sjećam se više da li bake Mile ili bake Guste i do novele nove bilježim vam se sa štovanjem,
Bocaccio





(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron